Bundesliga
Premier League
La Liga
Champions League
Europa League
Conference League
Eurobasket 2025
Euroleague
NBA
ABA League
Eurocup
ACB League
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
US Open
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRCOn je nogometaš koji je odrastao na našim zagrebačkim terenima, proveo karijeru u hrvatskim klubovima, ali i on ima izvan Hrvatske. Nedavno je otvorio i svoje novo poglavlje u karijeri - debitirao je za reprezentaciju Palestine. Muhamed Alghoul svoju je nogometnu i životnu priču ispričao našoj Ines Švagelj.
Debi za Palestinu, kakav je to osjećaj bio?
“Pa jedan prekrasan osjećaj. Debitirao sam na Olimpijskom stadionu u Barceloni protiv Katalonije. Nažalost nije bila službena utakmica, ali opet jedan neopisiv osjećaj, igrati pred 25 tisuća ljudi, ostvariti debi za svoju državu, drugu državu. Jedan prelijep osjećaj.”
Kakva je bila atmosfera? Ispričaj nam malo.
“Atmosfera je bila dosta prijateljska. Svi su navijali više čak za nas nego za njih. Svaki dobar potez se nagradio pljeskom. Atmosfera je bila, s obzirom na situaciju koja se dešava, i više nego prijateljska prema nama. Mislim da smo svi uživali u toj utakmici i u tom spektaklu koji se odigrao tamo.”
Rekli smo, bila je prijateljska utakmica, nije tu bio fokus toliko na rezultatu?
“Tako je, da. To su bile dvije prijateljske utakmice u Španjolskoj. To je zapravo prvi put da Palestina kao reprezentacija igra u Europi. Prvi put u Španjolskoj ugostili su nas bili. Prvo smo igrali utakmicu protiv reprezentacije Baskije u Bilbao na San Mamesu, koji je bio rasprodan. Nije skroz, 55 tisuća mislim da prima, 52 tisuće ljudi je bilo na stadionu. To je bila cijela ceremonija prije, pjevalo se, pa su onda bile normalno himne i sve. Ali atmosfera na stadionu je isto neopisiva. Duplo više ljudi nego na Olimpijskom stadionu u Barceloni. Onda smo putovali nakon toga u Barcelonu i odigrali tu drugu utakmicu. Rezultat nije bio u fokusu, naravno više je poruka.”
Koja je ta poruka?
“Da, treba obustaviti rat i sve što se loše događa u svijetu.”
Taj trenutak kad si ušao na teren, zaigrao si za Palestinu, prvi put. Kakve su bile emocije, kakav je bio osjećaj? Jesi li to očekivao nakon tog svog nogometnog puta koji si prošao? Jesi li očekivalo da ćeš jednog dana zaigrati za Palestinu?
“Ambicije su uvijek bile visoke. Sada, normalno, mijenjale su se u skladu s putem u karijeri koji se događao. Ali, nakon sezone na Islandu, iskreno da, očekivao sam da će doći do poziva, da će doći do debija. Mislim da je stvarno bilo logično da nakon onakve sezone da dobijem poziv. Tako da ajmo reći da su se neke želje ostvarile nakon jedne odlične sezone. I evo, to je samo jedan šlag na tortu, jedna nagrada bila.”
Možeš nam opisati kako je došlo do tog poziva kad si saznao da ćeš zaigrati za Palestinu?
“Pa poziv je standardno bio. Pratili su moje igre. Prepoznali su me prije svega novinari koji prate palestinsku reprezentaciju. Oni su to malo naglasili da je tu netko tko ima vrhunsku sezonu i koji bi mogao koristiti reprezentaciji. Izbornik je nakon toga uvidio da postoji tu mogućnost. Sva papirologija je riješena. To je njima bilo najbitnije koju već imam riješenu prije nekoliko godina. I ništa, dobio sam poziv koji dođe u klub. Klub me obavijesti o tome i to je to.”
Zaigrao si i protiv protivnika koji igraju u Barceloni, Real Sociedadu, Villarrealu… Kakav je to osjećaj? To je ta neka malo viša razina.
“To je najveća razina. I vidi se razlika. Svaka kretnja, svaki potez je drugačiji. Svako pomjeranje na terenu je drugačije. I vidi se zašto su oni u Barceloni, zašto su neki u Manchester Cityju, zašto igraju španjolsku ligu. To se vidi odmah na terenu.”
Do prije par godina vam vjerujem da te nije bilo u primisli igrati za Palestinu. Znamo da si prošao i te mlađe selekcije hrvatske reprezentacije. Kako je došlo do toga da pristaneš igrati za Palestinu? Odlučiš se na taj korak?
“Da, mlađe selekcije sam bio prošao. Bio sam tamo u Lokomotivi kao perspektivni igrač u tom periodu. Ali karijera se odvije. Nekom ode gore, nekom ode dolje. To je najnormalnije. U nekoj toj fazi karijere, kad sam shvatio da više tu mogućnosti za Hrvatsku nema, jer u Hrvatskoj igraju igrači upravo kao ovih protiv koji sam igrao iz najboljih liga i najboljih klubova na svijetu, tu se onda okreće drugoj strani da se vidi neke druge mogućnosti.”
Znamo da je izbornik Palestine proživio isto teško u situaciji i izgubio dio obitelji. Kako je ta atmosfera u toj palestinskoj reprezentaciji? Što kažu suigrači? Je li više pokus onda na nogomet nego na tim negativnim temama?
“Uvijek pokušava fokus biti na nogomet, jer nogomet i sport je nešto prekrasno, nešto drugačije, nešto što miče misao od svega što se dešava van terena. Naravno, neki igrači su izgubili prijatelje i obitelj, izbornik je izgubio i oca, ali opet pokušavamo da fokus ostane na nogometu, jer zbog nogometa smo mi svi okupljeni. Ali se želi i poslati poruka, naravno, da je stvarno već previše.”
Jesi pričao možda sa svojim igračima? Imaju li neke loše trenutke koje su proživjeli zbog toga svega što se događa?
“Pa ne, nisam želio uopće tu temu otvarati. Najviše je bilo klasičnog razgovora. Kako ti je u klubu? Kakva ti je situacija? Jesi zadovoljan? Nisi? Gdje ćeš? Klasične nogometne priče. Ništa specijalno, ne želim uopće otvarati neku možda bolnu točku ili temu. Nema potrebe za tim. Neki neobavezan razgovor je bio.”
PROČITAJTE I:
Tvoj otac je iz Pojasa Gaze. Vjerujem da je on bio velika motivacija da pristaneš igrati za Palestinu. Je li on ponosan i sretan?
“Naravno, da. On je, vjerojatno, i sretniji od mene. Tako da, bio je oduševljen. Prijatelji su ga zvali i čestitaju mu. Njemu je sad to ono, stvarno je presretan i meni je drago.
Možeš li nam ispričati neku svoju pozadinsku priču o obitelji. Kako to da sada nisi u Palestini, nego si tu s nama u Zagrebu? Odrastao si u Zagrebu, rodio si se ovdje…
“Da, rodio sam se tu, odrastao sam tu. U Palestini sam bio jednom, 1998. Tad smo uspjeli nekako iskombinirati da se ode tamo i da se provede neko vrijeme kod obitelji. Ali sad je ostao samo, mislim, tate brat tamo sa svojom obitelji. Svi su ostali ranije otišli. Tako da, imam obitelj tamo. I dalje su tamo, i dalje su u Gazi.
I dalje je to ratno područje. Samo eto žao mi je što nije malo mirnija situacija da bih mogao biti tamo, da bih mogao otići tamo i zapravo ono iskusiti kako je tamo, kakav je život tamo dok nije rat.”
Nadamo se da će to uskoro biti tako… Jeste li u kontaktu sa njima?
“Da, da, otac je u kontaktu stalno kad im dozvole resurse za uspostavu interneta i tako.”
Osjećaš li se pravim purgerom s obzirom na to da živiš cijeli život ovdje?
“Da, odrastao sam u Zagrebu. Cijeli život sam, osim ovog nogometnog puta, u Zagrebu, pričam kao Zagrepčanin. Jedino me ime malo otkriva i brada.”
U jednom intervjuu rekao si kako vas je otac pokušavao naučiti arapski, tebe i brata, ali ste više bili za igrice i za Playstation. Jeste li naučili nešto arapskog, ti i brat?
“Više je to bilo onako, otac je radio, pa onda nas nije toliko stigao naučiti, ali učimo korak po korak, malo po malo i budemo naučili. To je sigurno samo pitanje vremena.”
Cijeli život je pred vama.
“Imamo vremena. Ja imam malo manje od brata haha.”
Tvoja karijera počela je u Nuru. Kako je izgledao tvoj početni nogometni put? Kad si odlučio početi ganjati tu loptu?
“Pa ono, to je bilo praktički u školi u prvom osnovne. Mislim da je netko došao, pa je ponudio klasično. To je bilo prije tako po školama se išlo, pa su se nosili leci iz klubova. I tu je došao letak iz NK HAŠK-a, da li bi neka djeca se htjela prijaviti na nogomet. I nas par prijatelja, mi bi. I tako smo krenuli, onda sam bio nešto kratko u Hašku, ali onda sam bio stao nekih par mjeseci. I onda mi je prijatelj u tom periodu bio u Nuru, pa kao dođi kod nas malo igrati. I tako sam došao u Nur i krenulo je korak po korak. Mislim da sam negdje u mlađim pionirima onda odlučio da sam prerastao sa taj nivou, da bi trebalo možda napraviti korak dalje.
I mislim da sam tu napravio vrhunsku odluku gdje sam otišao u Lokomotivu kod Joze Bogdanovića, koji je stvarno moram reći jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u životu iz tog trenerskog aspekta. Pozdrav njemu ovim putem.”
Koja su tvoja najranija sjećanja na nogomet? Zašto si zavolio nogomet?
“Taj neki natjecateljski naboj, to naganjanje lopte, pobjeda, uvijek želiš pobijediti, uvijek te to motivira. Kad izgubiš si ljut, kad pobijediš si sretan i onda taj neki balans i bavljenje sportom općenito uvijek mi je bilo zanimljivo. Uvijek sam to htio, uvijek me to vuklo. I onda kad okusiš slast pobjede na utakmici onda te to još dodatno motivira i postane kao droga.”
Je li bilo nekog drugog sporta još uz nogomet ili je cijeli život bio samo nogomet?
“Ništa, samo nogomet.”
Koja je bila tvoja prva pozicija?
“Uvijek sam bio tu neki vezni, zadnji, prednji. Uvijek je tu bilo nešto tehnički, dodaj loptu, dobre kretnje i takve stvari. Nikad nisam bio da bi ja skočio, da bi udario. Ni ne mogu ja skočiti puno. Tako da uvijek je bilo tu daj mi loptu pa da se ja malo igram s njom.”
To razdoblje iz Dinama, iz Lokomotive, te omladinske škole. Što si tada saniao? Gdje si tada htio biti?
“Kad sam bio u Lokomotivi, prvi san mi je bio zaigrati za Lokomotivu. Nisam imao ništa sad ono, ja bih htio tu i tu i tu, nego ajde da ja zaigram za Lokomotivu. Samo seniorski nogomet, samo HNL. To je bio neki san. Uspio sam bio, dvije utakmice, ništa previše, ali debitirao sam protiv Dinama na Maksimiru. To je jedna uspomena koju ću nositi cijeli život.”
Što pamtiš od tog debija za Lokomotivu protiv Dinama na Maksimiru? Pod Tomislavom Ivkovićem…
“Da, pamtim da je Ademi bio jako brz i to me iznenadilo. Nisam očekivao da je tako brz, nešto me bio pretrčao, kad je bio s loptom i ja sam se šokirao. Je li moguće da je čovjek tako brz.”
Tad si iskusio te čari tog seniorskog nogometa?
“Da, bio sam, trenirao jesam sa prvom ekipom cijelo vrijeme, tako da sam bio ono manje više upoznat, ali da, baš službeno prvi put da bih igrao utakmicu, to je bilo tad. Ništa posebno, imao sam pet minuta, par dodavanja, ništa sad ekstra, ali to ostaje. Svako dodavanje je tu u glavi zapamćeno i to će zauvijek tako biti.”
Prvi se pamti. Je li to bio tvoj neki san, znamo da je, kad živiš u Hrvatskoj, debitirati u HNL-u ipak nešto veliko?
“Je, u svakom slučaju. Znam puno prijatelja koji nisu uspjeli doći do toga, tako da je to meni drago da sam uspio, da sam imao tu mogućnost. Nikad se ne zna što život nosi dalje.”
Spomenuli smo i tu reprezentaciju Hrvatske zaigrao si za mlađe selekcije, U-19 i U-21. Jesi li očekivao taj poziv Hrvatske i je li ti žao sada što nije došao ili ti je drago što je ipak došao poziv Palestine?
“Ne, realno ja kad sam debitirao za U-21 reprezentaciju, bio sam čak dvije godine mlađi od drugih, ako se dobro sjećam. Bio sam tad u Lokomotivi u juniorima, bio sam perspektivan. Drago mi je da se to sad tako odigralo sa tim pozivom, da sam uspio debitirati. Nakon toga je karijera krenula nekim niželigaškim nogometom i onda tu stvarno više nema mogućnosti normalno doći do hrvatske reprezentacije. Nije bilo realno odmah nakon toga. Svjestan sam bio da će se tu nešto jako teško odigrati. Žao mi je što se nije karijera odvila na neki drugačiji način, ali sam jako zadovoljan s ovim što imam.”
Zašto se karijera nije odvila na neki drugačiji način? Što je krenulo po zlu? Je li bila neka ozljeda?
“Svega je bilo. Razno raznih faktora. Loših odnosa, nekih sitnih ozljeda i tako. A u nogometu je sve tajming. Moraš biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i na terenu, a još bitnije van terena.”
U nogometu treba i puno sreće, rekla bih. Za U-21 zaigrao si sa sadašnjim reprezentativcima, tu je bio Duje Ćaleta-Car, Mario Pašalić, bio je tu i Ante Ćorić, koji je nekada glasio kao veliki hrvatski talent. Jesi li očekivao da će se nekako ti putevi njihovi rasplesti na ovaj način na koji su se raspleli i da će se tvoj put rasplesti na način na koji se raspleo?
“U tom trenutku sigurno je svatko od nas mislio da vam je prvi idući korak A reprezentacija. Čim si u U-21 reprezentaciji, misliš, nadaš se da ti je prvi idući korak. Nije realno da se svima ostvari to. Dečkima kojima se ostvarilo, oni su to zaslužili u svakom slučaju. Onima kojima se nije ostvarilo, opet je to jedan životni put iz kojeg se puno nauči. Svako ima svoj karijerni put. Nekog je odvelo tu, nekog tamo. Netko više ne igra nogomet. To je sve normalno. To je tako u životu. Nekog su zadesile ozljede. Netko eto nije imao sreće kao što si rekla. To se dešava. To je normalno. Bilo je perspektivnih igrača, njih manje perspektivnih. Na kraju ipak oni koji su možda bili manje perspektivniji uspiju, oni koji su bili veća perspektiva nisu uspjeli. Mislim, to je sad ono.”
Svrstavaš li se ti u ove druge?
“Pa nisam ja tu da o tome pričam. To će pričati stručni ljudi.”
Uspoređivali su tebe i tvog brata Halida, s braćom Sharbini. Niste krenuli tim putem na kraju?
“Pa nismo. Mislim, to je jedna onako poveznica, ali samo zbog korijena. Priče su apsolutno drugačije, tako da ne bih se uopće uspoređivao s njima. Oni su imali svoj put i čestitam na tome. Drago mi je da su igrali vrhunske razine nogometa. Bili ih je lijepo gledati na terenu u svakom slučaju.”
Tvoj brat je sada u Jarunu. Kako vidiš njegovu karijeru?
“Mislim da će se razviti jako dobro. Nadamo se da će odigrati drugu polusezonu kako treba i da će uspjeti napraviti nekakav korak naprijed u karijeri.”
Možda i do te hrvatske reprezentacije ili je on izabrao palestinsku?
“On je nastupao za U-23 palestinsku reprezentaciju. To je drugoligaški nogomet trenutno. Ima 23 godine. Treba malo razmišljati realnije i sagledati stvari iz nekog drugog kuta.”
Tko je tebe najviše usmjerio u karijeri? Možda netko od trenera?
“Imao sam čast raditi s odličnim trenerima koji su bili još bolji igrači. Ne mogu nikog izdvojiti posebno. Mislim da sam od svakog uzeo ponešto. I pokušavam uzeti od svakog ono dobro, naravno. Bilo je tu igrača koji su igrali Lige prvaka i svjetska prvenstva i koji su bili neki wunderkidovi. Ali im se na kraju nije karijera odvila u tom smjeru. Može se od svakog od njih nešto naučiti. Mislim da sam naučio dosta od svih tih trenera. Jako mi je drago da sam imao čast raditi i sa bivšim reprezentativcima i s bivšim prvoligaškim igračima. I to mi je isto jedna velika čast u karijeri.”
Tko ti je možda dao neki najbolji savjet koji dan danas pamtiš da te možda motivira, da te inspiriralo, da te gura nekako naprijed?
“Ovako iz glave ne mogu se sjetiti ničeg onako da mi je ostalo urezano u pamćenju. Svi su bili posebni, svaki na svoj način u svakom slučaju. Ali sad bih morao malo kopati po ladicama unutra da bi izvukao možda nešto što mi je baš… Ali sad da je nešto ostalo urezano, ne mogu se sjetiti.”
Ima li možda neki igrač zbog kojeg si zavolio nogomet?
“Ronaldinho. Da, zbog Ronaldinha sam ga zavolio, počeo gledati Barcelonu i to je ostalo tako dosad i dalje je on meni broj jedan.”
On ti je jedan od uzora?
“Pa da, sad ovako ja sam puno drugačiji igrač nego što je on bio. Stilom, kvalitetom uopće ni blizu, ne treba uopće to spominjati. Ali onako, ajmo reći nekim stilom nogometa, više bi tu se ogledao na Iniestu i od naših na Luku. To je takav neki stil nogometa koji ja igram.”
PROČITAJTE I:
Svojedobno su ti nazvali Lukom Modrićem, ali naravno da znamo stalno idu te neke usporedbe, stalno tražimo tog nekog novog Luku Modrića.
“Teško, teško.”
Koliko utječe na nogometaša to kad malo igra pa ne igra, znamo da se i tebi to događalo u karijeri. Kako je to na tebe utjecalo? Puno znači i taj mentalitet koji imaš u tim trenucima…
“To je vjerojatno ono što svakom nogometašu ono što najteže padne. Kad ne igraš utakmice, a želiš ih igrati, smatraš da imaš kvalitetu da bi igrao. To je nešto što vjerojatno svakog u karijeri kad tad ga zadesi. Tu je isto puno faktora koji imaju ulogu. Od trenera do konkurencije, do uprave kluba, do nečega iznad, ispod tebe. To su neke stvari možda na koje ti ni ne možeš utjecati. Bilo je puno situacija gdje samo ti dođu jedan dan i kažu ti da idući tekmu ne igraš. I kad pitaš zašto, ništa samo se okrenu i odu. Bilo je takvih situacija pa onda ti si u nekom neznanju, živiš u neznanju, ne znaš šta se dešava, jednu utakmicu te uopće ne vodi, drugu utakmicu igraš od početka, pa si zbunjen, pa ne znaš, ništa ti nije jasno. Tako da treba biti mentalno dosta jak, treba biti spreman na takve stvari i shvatiti da ponekad i nije sve do tebe.
Bitno je ti daš 100%, da odradiš taj trening svaki i svaku utakmicu najbolje što možeš, a onda ovo ostalo se mora i poklopiti da bi ti uspio i da bi igrao.”
Jel bi se to događalo najčešće u hrvatskom nogometu ili ima toga i vani?
“Bilo je u hrvatskom, bilo je i vani.”
Ajde nam reći neku situaciju koja ti je možda najteže tako pala, gdje si igrao, pa onda nisi odjednom igrao jer ne znaš ni razlog….
“Pa evo konkretno bilo je u Rumunjskoj, gdje sam jednu utakmicu igrao i drugu utakmicu, par dana prije utakmice, dolazi sportski direktor u teretanu i govori mi – odlučeno je da nećeš ići na iduću utakmicu. I to se točno sjećam, igrali smo protiv Sepsija u gostima i rekli su mi u ovu utakmicu, ne ideš, nisi u ekipi, nećeš igrati. Mislim ja sam pitao zašto i onda sam samo okrenuo i otišao. Jer vjerojatno nije on znao odgovor. Bilo je tu jako puno čudnih igra i igrica u tom klubu i svako tko je bio u Rumunjskoj zna otprilike kako stvari tamo funkcioniraju. Ništa nije crno bijelo, sve je sivo. Mislim da svatko s kim sam razgovarao koji je bio u Rumunjskoj da je imao nekakvih problema u klubu.”
Jesu li gori od nas?
“Jesu, u svakom slučaju. Ima svega, puno je igrica, van terena koje se dešavaju. Jako je malo klubova koji su stabilni, normalni. Puno je tu svega. Baš danas je jedan rumunjski predsjednik izjavio par onako začuđujućih rečenica.”
Tvoje razdoblje iz hrvatskog nogometa Dubrava, Jarun, Hrvatski dragovoljac. Što pamtiš iz Dubrave?
“U Dubravi pamtim jako dobre ljude. To stvarno moram reći. Kad god je trebalo nešto pomoći, kad god je bilokakva situacija koju bih imao, uvijek su bili tu, uvijek su bili spremni pomoći, izaći ususret. Dan-danas sam sa svima u odličnim odnosima i volim otići pogledati njihove utakmice i čak i navijam najviše za njih od drugoligaških klubova. Jako mi je drago da imaju dobru sezonu, da se trener Mladina ustabilio i preokret protiv Rudeša vrhunski. Jako sam zadovoljan s njima i sretan sam što idu u dobrom smjeru.
Bila je to baš luda utakmica…
“Da, taman je snijeg pao i onda je bio kaos. 3:0 gubiš, preokreneš na 4:3 penal u zadnjoj minuti. Onda na tribinama malo neko komešanje, bilo je svega stvarno pravili. Čari drugoligaškog nogometa.”
Dosta je druga liga kod nas i kompetitivna… Ok, HNL je sada kompetitivan, ali druga liga je baš, svi su u par bodova.
“Je, je i uvijek je tako bilo. Otkada pamtim, mislim da je samo Šibenik jednom osvojio i čak možda Varaždin. Da, Varaždin je tad već bio. Mislim da su oni kad su ušli da su osvojili onako suvereno da su bili desetak i više bodova ispred. Ne, Šibenik je zadnje kolo sa Zrinskim igrao. Ali su se njih dvoje bili malo odvojili od ostatka tablice. Sve ovo ostalo je cijelo vrijeme. Izgubiš dvije utakmice, osmi si, pobijediš dvije, treći si i ono… Variraš, ne smiješ izgubiti jednu, a ne dvije. Izgubiš dvije, to je kaos.”
A to razdoblje, Dragovoljac, Jarun, što kažeš?
“Pa, mislim, bio sam kratko u oba kluba. U Dragovoljcu je bilo oke. Bile su klasične trzavice kao i uvijek tamo. Evo, sad mi je drago da su novi ljudi u klubu i da će taj klub vratiti gdje mu je mjesto. Da, u Jarunu smo osvojili taj ZNS kup što je bio cilj te godine. Uspjeli smo ga ostvariti. Imali smo dva cilja da osvojimo taj ZNS kup i da budemo u top 5 na tablici. Ostvarili smo jedno i drugo. Trener nam je bio Jerko Leko koji je sada trener juniorske momčadi Dinama. I sa svojim stožerom. Bila je jedna odlična ekipa. Imali smo baš dobar miks starijih igrača. Bio je tu Josip Tadić, Luis Ibanez je bio. Tako da smo imali baš pravi miks starijih i mlađih igrača i bili smo baš jedna dobra klapa, dobra zezancija, uvijek u svlačionici i van svlačionice, na terenu. Trener je tu ponekad malo znao baciti koju foru. Tako da bilo je super. Jedno jako lijepo razdoblje. Lijepo sjećanje na grupu u svlačionici. “
Prošao si i terene izvan Hrvatske, iskustvo iz Egipta?
“U Egiptu sam bio godinu dana. Živio sam u Kairu.”
Kakav je Kairo? Kakav je nogomet tamo?
“To je neopisivo. Puno divlje nego kod nas. Od prometa, od vremena. Temperature su strašne. Pogotovo po ljeti, 40, 42 stupnja. Vlage praktički nema. Igraš utakmicu i nebitno kako se ti hidratiziraš, koliko popiješ elektrolita. Ništa ti ne pomaže, 15. minuta tu se stegne sve. Ne možeš disati. I onda kreće. Daj vode, daj ovog, daj onog. Tu tko može više, taj pobjeđuje. Ali dosta je divlje, dosta je grubo. Fizički se igra jako. Imali smo tad hrvatski stožer cijeli u klubu. Bio nam je cilj osvojiti tu drugu ligu i ući u prvu ligu jer klub je inače prvoligaški i evo sad su trenutno u prvoj ligi. Te godine druge lige su bile podijeljene u tri kategorije. Tj. u tri grupe. Mi smo bili u svojoj grupi drugi, samo prvi ide u prvu ligu. I tri spadaju iz prve lige. I mi smo bili drugi, mislim da smo bod ili dva bili od prvog. Tako da te sezone nismo uspjeli. I tu je onda moj ugovor završio. I onda sam otišao na Island.”
PROČITAJTE I:
Iz vrućine u dosta hladnije krajeve. Dosta je to velika promjena.
“To je bio jedan kontrast. Iz grada od 25 milijuna ljudi u gradić od 22 tisuće. To je broj jedan. Broj dva, temperature. Broj tri, način života.
U Kairu, ja sam bio sretan, ja sam sam sebi rekao kad sam vozio prvih par tjedana – ja ako tu nikog s autom ne udarim, ja neću nigdje na svijetu. To je sigurno. Hvala Bogu, u godinu dana nisam nikog udario. Mene jesu udarili, ali ja nisam nikog udario. Ima jedna zanimljiva anegdota. Parkirao sam auto ispred jednog supermarketa i mora se spustiti stepenicama dolje. I sad ja uđem, kupim što trebam. I sad ulica ide ovako u dva smjera, a između su neke palme poredane. Znači samo se vozi u ovom smjeru. I moj auto je parkiran tu. I ja izlazim iz supermarketa. I vidim moj auto je parkiran, ispred mojega auta, na krovu, drugi auto. Znači prevrnuo se, ali gleda u kontra smjeru. I meni ništa nije bilo jasno. Ja sam tako stajao, to snimao. I ljudi svi stoje oko auta. Nikom nije jasno kako su oni uspjeli valjda iz kontra trake preokrenuti u ovu. I onda je ono na krovu bio. Svi auti su razbijeni oko mojega. Jedino je moj čitav bio.
Znači imaš sreće u životu?
“O tom možemo pričati. Ali da, u toj situaciji sam imao sreće.”
A kakvi su ljudi u Egiptu?
“Jako su ljubazni. Jako su druželjubivi, žele pomoći. I dan danas sam u kontaktu s nekima. Stvarno mi je bilo lijepo. Lijepo je iskustvo biti tamo. Doživjeti tu kulturu. Na kraju krajeva vidjeti te piramide. To je isto jedan neopisiv doživljaj, biti tamo, vidjeti. Niko od nas ne opće percepciju koliko je to veliko. Ogromno je stvarno. Preporučam svakom koji ima mogućnost otići i vidjeti.”
A u nogometnom smislu? Atmosfera na stadionu, navijači?
“Da, oni žive za nogomet. Egipatski Al Ahly ima jednu od najvećih baza navijača na svijetu. Sad oni jako dobro guraju u Afričkoj Ligi prvaka. I Pyramids gdje je Kruno Jurčić trener. Isto rade vrhunske rezultate tamo. Gospodin Ante Čačić je bio trener u Pyramidsu prije. Kad god bi mi razgovarali s nekim Egipćaninom oni se uvijek sjećaju. Gospodin Čačić. Sjećaju se naočala, sjećaju se brkova. Svega se sjećaju, sjećaju ga se kao super trenera.”
Znači da je Jurčić sada heroj tamo…
“Da, da, da. Vrhunske rezultate radi. Svaka mu čast na tome. Jer taj afrički nogomet nije lagan. Svaka im čast na rezultatima koje postižu.”
I onda taj Island, Keflavik. Sada ste izborili prvu ligu. Kako je na Islandu, dobra sezona iza tebe?
“Da, kad sam bio prvi put došao, Keflavik je bio prva liga. Tada je sportski direktor bio Luka Jagačić, gospodin iz Varaždina koji je isto igrao nogomet i taj nogometni put ga je odveo na Island. Uspio je ostvariti naš cilj, tada kad sam ja došao bila je prva liga, bilo je par kola do kraja, bile su neke male šanse za uspjeti ostvariti ostanak u ligi, ali nažalost nismo uspjeli. Nakon toga sam imao jedan kratak period u Jarunu i onda me Luka nazvao i pitao bi li htio doći jer oni su te sezone isto htjeli ući u prvu ligu, ali je bila slična situacija kao i u Egiptu, samo je prvi išao direktno. Drugi, treći i četvrti razigravaju za playoff. Oni su te sezone završili drugi, bod iza prvog i u finalu playoffa su izgubili 1:0, tu ih nije pomazila ta sreća sa sportske strane. Pa me onda nazvao i rekao da je opet cilj ući u prvu ligu jer klub je prvoligaški, no eto, dogodila se ta jedna loša sezona, uvijek je teže vratiti se nego ostati…”
Ima li tamo razlike između drugoligaškog i prvoligaškog nogometa?
“Ima, ima velika razlika. Mislim da svuda u svijetu ima. Sad se vratio prije par godina Gyfi Sigurdsson koji ima 300, 400 nastupa u Premier ligi, Steven Caulker igra prvu islandsku ligu koji je igrao u Tottenhamu, QPR-u. Ima tu puno igrača koji su igrali europska i svjetska prvenstva, jedna ozbiljna liga što možete i vidjeti kako guraju u Europskoj ligi, Konferencijskoj ligi. Panathinaikos je prošle godine namučio Vikingur, ove godine su Brondby pobijedili 3:0 doma, tako da ima tu u svakom slučaju kvalitete i velika je razlika između prve i druge lige.”
Dobra sezona iza tebe?
“Je, odlična sezona, imao sam deset golova i deset asistencija, uspio sam ostvariti cilj kluba, a to je da uđemo u prvu ligu, drago mi je da sam doprinio statistički i svojim utjecajem na terenu uz Marina Mudražiju koji je sa mnom tamo, zabio je devet golova. Stefan Ljubičić je isto naš dečko koji je isto zabio osam ili devet golova i tako da smo imali dobru sezonu i Marin Brigić je bio naš stup obrane, tako da nas ima, po linijama smo se rasporedili. Jedino golmana nemamo Balkanca.”
Koliko znači kad imaš te neke ‘svoje ljude’ kada si izvan Hrvatske, vjerujem da je puno lakše?
“Baš najviše zbog društva. Jer na Islandu nemaju tu naviku kao kod nas, ajmo popiti kavu pa onda sjedimo tri sata i pričamo, to kod njih ne postoji. Njima je čudno kad oni nas vide na kavi. Mudri i ja sjedimo svaki dan na istom mjestu, na istom kauču u istom hotelu i često puta trener zna proći autom, stane, mahne, vidi da smo unutra, da smo živi i zdravi i produži dalje. To je malo mjesto, zna se na kojem mjestu svi sjede, tj. mi gdje sjedimo i onda se sprijateljiš s konobarom, s ovim s onim, budeš uključen u zajednicu pa ti bude lijepo.”
Kakvi su ljudi na Islandu, jesu li više hladniji?
“Na prvu jesu, ali uvijek su otvoreni za razgovor. Možeš doći s bilo kim popričati, dat će ti savjet, sa smiješkom sve, ali čim završi razgovor bit će kao da gleda kroz tebe. Ali to je njihov stil, njihov način. Nema sunca… Promet je vrhunski, samo ne treba voziti preko ograničenja.”
Kakvi su ciljevi za iduću sezonu?
“Da, mi sezonu igramo kalendarski nije kao ostatak Europe, igramo od 4. do 10. mjeseca bez pauze, prije toga se igra Kup i Liga kup. Prvi ili drugi tjedan krećemo na Island, imamo tamo pripreme, vjerojatno onda u Španjolsku ili u Portugal. Prošle godine smo bili na Tenerifima. Cilj je stabilizirati klub u prvoj ligi gdje on i treba biti. Neka tajna želja je taj playoff, ali prvi cilj je stabilizirati klub u prvoj ligi i da bude tu gdje treba biti.”
A osobni ciljevi?
“Zabiti što više golova i imati što više asistencija i pomoći klubu da ostvari svoje ciljeve.”
Znamo da si na Islandu, ali vjerujem da pratiš tamo i HNL. Što kažeš na ovu sezonu?
“Uvijek. Mislim da će ovo biti kao i prošla sezona jedna od neizvjesnijih sezona. I Dinamo i Hajduk su ušli u ovu sezonu s novim trenerima, Rijeka je promijenila trenera, jako rano u sezoni. Vidimo i sad po tablici… Jako mi se sviđao prošle sezone trener Garcia u Istri i vjerujem da će biti to jako dobro kad uspije implementirati taj svoj stil u Hajduk. Kovačević je radio odličan posao u Belupu zato je zaslužio ovaj korak naprijed, mislim da će biti jedna jako dobra sezona, ali ne bih nikad isključio Rijeku, to se moglo vidjeti i prošle sezone. Nikad ih ne bi isključio i mislim da će između te tri momčadi biti dobra borba, vjerojatno kao i prošle sezone do zadnjeg kola.”
Kome daješ prednost?
“Dinamo. Dinamu uvijek dajem prednost zbog tog iskustva osvajanja koje ima dugi niz godina.”.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!